Osnovna prava stoje u vrlo napetom odnosu sa demokratijom, ako ograničavaju suverenitet naroda. Osnovna prava markiraju granice državne moći iako ona proizilazi iz naroda. Prvobitno zamišljena kao prava za zaštitu građanina od vladara (kralja, kneza), osnovna prava danas sadrže i imovinska i socijalna prava. Demokratija se ne može zamisliti bez osnovnih prava.
Pravna država: Vezanje sve državne vlasti za zakone i pravo
Šta znači "pravna država"?
Slobodna demokratija koja odobrava učešće građana u političkom odlučivanju mora imati pravno - državno uređenje. Demokratija i pravna država čine neodvojivu celinu. Pod pravnom državom treba razumeti sve one principe i postupke koji osiguravaju slobodu pojedinca i njegovo učešće u političkom životu. Pravna država predstavlja suprotnost policijskoj državi, odnosno državi u kojoj vlada samovolja. U takvim sistemima pojedinac živi stalno kontrolisan "odozgo" i pod pretnjom od upada u njegov život od strane dobro kontrolisanog aparata državne sigurnosti. Čovek se u svemu oseća kontrolisanim, te oseća veliko nepoverenje prema sebi, čime je zatrovan saživot ljudi. Uprkos svom oprezu i pokušajima građani se ne mogu otrgnuti čvrstoj ruci države. Onome ko se bori protiv takvog stanja preti hapšenje ili šikaniranje, gubitak radnog mesta ili čak smeštanje u zatvor, a da za to ne može zahtevati pravni sudski proces. A kad se on izvede pred suca, onda on prema njemu nastupa kao funkcioner vladajuće partije, pošto nema nezavisnosti sudstva. Jurisdiktivna vlast je u ovakvim sistemima samo jedna od organizacionih tehnika da bi se "materijal - ljudi" učinio "obradivim". Tako da obični građanin nikad ne zna da li je već zapeo za oko vladajućim strukturama. Samo ova nesigurnost je dovoljna za njega da se oseća zavisnim i neslobodnim. Pored toga čini se da pravo u privatnoj oblasti funkcioniše - jer se i u dikaturama kažnjavaju lopovi ili oni koji naprave neki saobraćajni prekršaj. Ali, čovek se ne može osloniti samo na to. Jer svi pravni propisi mogu se opozvati, a diktator ili državna partija određuju šta je pravilno, a šta ne.
Montag, 15. November 2010
Rodoljublje - prirodno pravo svakog naroda
U ostavrenju cilja stvaranja Jednog Sveta i "Svenacije" silnici ovoga sveta, , upotrebljavaju sva moguća sredstva da se kod ljudi i nacija izbriše svest o njihovom poreklu i nacionalnoj pripadnosti.
Veštim obmanama i sistematskin ispiranjem mozga, učinili su da je reč nacioanalizam postala nepristojna i nepoželjna.
Kada im neko od nacionalno svesnih Srba ili organizacija zasmeta, i koga žele da diskredituju i onemoguće u delovanju, jednostavno ih u štampi napadaju kao “nacionalistu” ili sto je još modernije, prilepe etiketu "profađističkog" delovanja i širenja "govora mržnje"!
I koliko su uspeli da zalude svet svojom propagandom vidi se po tome što je došlo dotle da danas biti nacionalista znači isto što i biti prestupnik, nazadan, fašista.
Nacionalizam ne samo da je dozvoljen, već je i poželjan i pohvalan kada su u pitanju Amerikanci, Englezi, Francuzi, Mađari, Rusi, Albanci u Albaniji i na Kosovu, i svi ostali narodi i plemena na svetu.
Englezi svoj nacionlizam jasno izražavaju frazom, Right or Wrong - My country ( Pravo ili nepravo - moja zemlja). Njima je to dozoljeno, a šta bi bilo ako bi i Srbi uptrebili tu frazu?
A šta je zapravo nacionalizam?
To je svest o pripadnosti jednom narodu od koga se potiče. To je, da upotrebimo jedan savremeni izraz, svest o svojim “korenima”, svest o svojoj veri, svojoj kulturi, svojoj istoriji.
Nasuprot šovinizmu, koji je izopačeni nacionalizam, nacionalizam je prirodna, opravdana i vekovima poznata stvarnost. To je, kako to izražava lepa i duboka srpska reč rodoljublje. A rodoljublje je ljubav za svoj rod, za svoju veru i kulturu. To je pripadnost svome, ali ne i mržnja za druge. Ovo drugo je šovinizam.
Za sve narode i plemena rodoljublje je vrlina, samo se rodoljublje Srba označava sada pogrdnom, negativnom rečju nacionalizam.
Veštim obmanama i sistematskin ispiranjem mozga, učinili su da je reč nacioanalizam postala nepristojna i nepoželjna.
Kada im neko od nacionalno svesnih Srba ili organizacija zasmeta, i koga žele da diskredituju i onemoguće u delovanju, jednostavno ih u štampi napadaju kao “nacionalistu” ili sto je još modernije, prilepe etiketu "profađističkog" delovanja i širenja "govora mržnje"!
I koliko su uspeli da zalude svet svojom propagandom vidi se po tome što je došlo dotle da danas biti nacionalista znači isto što i biti prestupnik, nazadan, fašista.
Nacionalizam ne samo da je dozvoljen, već je i poželjan i pohvalan kada su u pitanju Amerikanci, Englezi, Francuzi, Mađari, Rusi, Albanci u Albaniji i na Kosovu, i svi ostali narodi i plemena na svetu.
Englezi svoj nacionlizam jasno izražavaju frazom, Right or Wrong - My country ( Pravo ili nepravo - moja zemlja). Njima je to dozoljeno, a šta bi bilo ako bi i Srbi uptrebili tu frazu?
A šta je zapravo nacionalizam?
To je svest o pripadnosti jednom narodu od koga se potiče. To je, da upotrebimo jedan savremeni izraz, svest o svojim “korenima”, svest o svojoj veri, svojoj kulturi, svojoj istoriji.
Nasuprot šovinizmu, koji je izopačeni nacionalizam, nacionalizam je prirodna, opravdana i vekovima poznata stvarnost. To je, kako to izražava lepa i duboka srpska reč rodoljublje. A rodoljublje je ljubav za svoj rod, za svoju veru i kulturu. To je pripadnost svome, ali ne i mržnja za druge. Ovo drugo je šovinizam.
Za sve narode i plemena rodoljublje je vrlina, samo se rodoljublje Srba označava sada pogrdnom, negativnom rečju nacionalizam.
Montag, 15. Februar 2010
Бошко Р.Маринков: СУМАШЕДШИ
Ни пола ризнице нису изјели велики пси,
јер су у пасминама својим вечерас заспали
засићени и мирни,
а нама зло недостаје.
И без њих кидаћемо се сами
и ломити кости давно поломљене,
јер лако је живети када се разум испрати.
Ево, ти узми камен из Милутинове припрате,
а ја ћу плочу испод Стефановог Кивота,
па да се поново копају очи Симониде,
кад пси неће или не смеју.
Мрзимо се док се добри злотвори не пробуде,
ваља их несрећом чекати.
Утврди се на порушеном звонику љевишком
и одапни из свих стрела видовданских мученика,
а ја ћу узвратити ватром истјазаваног Девича.
Или да се маскирамо,
шта велиш брате?
Обуци се у крпе призренског крстоломца
и крени ка Гориочу,
и чувај сву поган за мене,
јер ти нико на путу не стоји.
Ја сам се утоплио и лепо ми је
у одејанију мушутишког рушитеља
и зубе сам шкипске метнуо у вилицу своју
да их заријем у Исусово срце поново.
Држи се дреничког пута и не бој се
јер сам и ја на ђаковачкој калдрми пронашао самострел
да бих те лакше окачио на стуб мраморни.
Узми копорински мач и кључну кост врдничку
да равноправни будемо,
јер те чекам легендом сиринићке жупе
и митом туманским.
И , заиста, зашто би се канили
још по неку кап пролити
и какву реку вавилонску копати
у досади својој?
Када преживимо све што смо наумили,
пробуди ме.
Или ћу ја тебе,
небивало наше Господ у рукама држи.
Ко Сунце пре угледа нека виче
и затруби кајмакчаланском трубом
и нека изљуби сваку рану ноћашњу,
јер пси по навици устају
да опет зобају ризнице наше.
јер су у пасминама својим вечерас заспали
засићени и мирни,
а нама зло недостаје.
И без њих кидаћемо се сами
и ломити кости давно поломљене,
јер лако је живети када се разум испрати.
Ево, ти узми камен из Милутинове припрате,
а ја ћу плочу испод Стефановог Кивота,
па да се поново копају очи Симониде,
кад пси неће или не смеју.
Мрзимо се док се добри злотвори не пробуде,
ваља их несрећом чекати.
Утврди се на порушеном звонику љевишком
и одапни из свих стрела видовданских мученика,
а ја ћу узвратити ватром истјазаваног Девича.
Или да се маскирамо,
шта велиш брате?
Обуци се у крпе призренског крстоломца
и крени ка Гориочу,
и чувај сву поган за мене,
јер ти нико на путу не стоји.
Ја сам се утоплио и лепо ми је
у одејанију мушутишког рушитеља
и зубе сам шкипске метнуо у вилицу своју
да их заријем у Исусово срце поново.
Држи се дреничког пута и не бој се
јер сам и ја на ђаковачкој калдрми пронашао самострел
да бих те лакше окачио на стуб мраморни.
Узми копорински мач и кључну кост врдничку
да равноправни будемо,
јер те чекам легендом сиринићке жупе
и митом туманским.
И , заиста, зашто би се канили
још по неку кап пролити
и какву реку вавилонску копати
у досади својој?
Када преживимо све што смо наумили,
пробуди ме.
Или ћу ја тебе,
небивало наше Господ у рукама држи.
Ко Сунце пре угледа нека виче
и затруби кајмакчаланском трубом
и нека изљуби сваку рану ноћашњу,
јер пси по навици устају
да опет зобају ризнице наше.
Abonnieren
Posts (Atom)