Ozren - obicaji

Tradicionalna gradnja
Osnovni oblik kuće kod ovdašnjih Srba bila je dvodijelna brvnara. Kuće su ranije bile male i pri zemlji, još krajem 19. vijeka malo kuća je imalo magazu. Prozori su bili sasvim mali. Ranije su kuće pokrivane raževom slamom. Kasnije se pri gradnji kuća počeo primjenjivati šeper, kombinovan sa brvnima, a u novije vrijeme kamen i cigla, sa krovom od crijepa.

Najtipičnije kuće su bile polubrvnare-polušeperače sa dva odjeljenja. Oko kuće su bila brvna, a oko sobe šeper. Zidovi od šepera su se oblepljivali blatom i krečom sa obje strane. Brvna su bila srezana u ćert. Poslije su se umjesto brvna upotrebljavale daske, koje su krajevima zakačane u vertikalno užlijebljene direke. Takav način gradnje zvao se zalog.
Kuće su građene pri strani, tako da su ispod imale podrum, u koji se ulazilo neposredno sa vana.Podrum je bio obložen brvnima, a ako su podrumski zidovi bili od kamena, onda se to nazivala magaza. Na mnogim srpskim kućama bila je sa vana dograđena veranda. Uz pojedine kuće je bila dograđena i vodnica, mada je bilo uobičajenije da se ona podiže zasebno, a služila je za držanje posuda sa vodom.

Ranije su kuće bile pokrivane drvetom (daskom ili šindrom). Običan drveni krov mogao je da traje do 50 godina, a lučev i do 100 godina. U godinama pred Prvi svjetski rat počelo se sa pokrivanjem kuća crijepom. Osobenost je da kod Srba ovoga kraja tavan iznad sobe nije bio otvoren prema kući, iz praktičnog razloga da ne bi počadilo ono šta je na njemu bilo uspremljeno. Ognjište je obično bilo u ravni patosa, a u nekim kućama i izdignuto. Verige su visile na verižnjači, a na ognjištu su se nalazili tronogi sadžak i peka. Soba se odlikovala time što je imala zemljanu peć sa lončićima (furunu). Tu su i drveni sto i sinija sa stolicama ili stolićima, drveni krevet sa slamaricom i ponjavama. Pod je ponekad bio prekriven ponjavama, ali je u glavnom bio nepokriven.

Sporedne zgrade, vrlo raznovrsne namjene, su takođe građene od brvana i uglavnom su karakteristične po malim dimenzijama. Najpotrebnijom zgradom smatrale su se košare ili pojate, koje su pravljene usko i visoko. Građene su i na sprat, sa donjim odjeljenjem za stoku i gornjim za sijeno i drugu stočnu hranu.
U košarama je držana krupna stoka, a uz njih su obično podizane i sudurme, zgradice za sitniju stoku.
Važan objekat predstavljala je i udžera, brvnara u kojoj su čuvane haljine, kovčezi i druge potrebštine, a u njoj je ponekad bilo mjesta i za spavanje. Postojala je i posebna zgrada u kojoj je bio smješten stan (razboj), takozvani stanjak u kome su žene tkale.
U mlječaru se čuvalo mlijeko, sir, kajmak i ostali bijeli mrs. Pušnica ili sušara služila je sa sušenje voća. Bila je načinjena, takođe, od brvana, a iznutra je bila oblijepljena zemljom. Česta zgrada bila je i ambar, koji je služio za čuvanje žita u zrnu.

Dvorišta su ograđivana drvenim žiokama ili prošćem, a oko njih je svako domaćinstvo imalo i poveće imanje, što se održalo i do današnjih dana.

U ovom kraju bilo je mnogo vodenica, i to dvije vrste: mlin potočar i paočenik na rijekama Bosni, Krivaji i Spreči.

Narodna nošnja
Srpska nošnja Ozrena, Vozuće i Gostovića se veoma razlikuje od nošnje susjednih Srba. Ona je jedna od bitnih obilježja što ovu grupaciju čini posebnom i drugačijom. Karakteriše se jednostavnošću i odmjerenošću u detalju, u čemu je autentična i bliska duhu pravoslavlja.

Naročito zanimljiv detalj nošnje predstavljale su tkanice koje su cijenjene po bogatstvu i složenosti izrade. Isključivo su domaće izrade, a satkane na stanovima (razbojima). Gaće i košulje su bijele i kod muškaraca su bile veoma rijetku ukrašavane vezom, koje su od pasa na dole bile nabrane, pa se po boju nabora i cijenila njihova otmenost. Oboje su činjeni od pamuka ili lana, ručno satkanog. Preko košulje se nosio gunj ili džemadan, ranije napravljen od čohe, a kasnije (između dva rata) od sukna. Ako je služio kao "zborski" (svečani), po rubovima je bio ukrašavan crnim gajtanom.
Preko košulje se prepasavalo tkanicom, načinjenom u više boja na crnoj osnovi. Zimi su se preko gaća nosile čakšire od čohe ili sukna. Sukno se proizvodilo ručno, a bojilo (vranilo) bojom dobijenom iz kore jasena.

Primjetna je bila razlika između nošnje imućnih i siromašnih ozrenaca. Priča se da su Srbi ovoga kraja nosili i šalvare, ali samo u doba turske vladavine. Muškarci su još nosili opanke, torbicu i kapu. Torbica je izrađivana od vune, a imala je po sebi zadivljujuće lijepe šare. Služila je za nošenje sitnih potrebština. Izrađivane su od veće torbe od kostreti. Torbica je bila neizostavni dio narodne nošnje ovdašnjeg muškarca.

Od kapa se na muškarcu mogla vidjeti šubara, šajkača, a u novije vrijeme i kačket. U ranije vrijeme bio je običaj da i mlađi i stariji nose kapu, ali se kasnije mogla vidjeti samo na glavama starijih. Od opanaka je bilo dvije vrste; prvi su bili pašnjaci i oni su kupovani, a drugi su bili putravci, proizvedeni u domaćoj radinosti od goveđe kože. Ispod njih su nazuvani šareni priglavci, sapleteni od raznobojne vune.

Već početkom ovoga vijeka se na muškarcu moglo vidjeti ponešto od građanskih odijevnih stvari, sa čime je polako izčezavala narodna nošnja, da bi šezdesetih godina i potpuno iščezla.

Ženska nošnja je, takođe, po izgledu i načinu izvedbe slična muškoj. Glavni dio ženske nošnje činila je dugačka platnena haljina, ukrašena vezom oko rukava i kolijera, a ranije su bivale ukrašene i sedefićima. Tako je bilo do 1900. godine, a kasnije se na košuljama moglo primjetiti veoma malo veza.

I žene i djevojke su se opasivale tkanicama. Žensku nošnju je karakterisalo nošenje dviju pregača, kod udatih žena, a djevojke su obavezno nosile samo jednu. Prednja opregača (opreg) je prilično malih dimenzija, dok zadnja opregača (stragača) znatno duža od prednje i imala je dijagonalno zavrnut donji kraj, koji je potom pričvršćivan za gornju ivicu oprega. Pregače su se ukrašavale resama raznih boja, a kao i torbice, izrađivane su tehnikom ulaganja (šare su ulagane u osnovu, te su sabijano brdom, na stanu), glavna šara bila je romb, a ponekad i sasvim uprošteni cvijet.
Pred Drugi svjetski rat pregače su se počele izrađivati od industrijske vunice, tih godina, takođe nastaje stragača, a opregovi polako bivaju zamijenjeni keceljama.

Vozućke žene su izrađivale crnobijele opregove sa izuzetno rijetkim dodavanjem crvene boje. Žene oko manastira Ozren su nosile jeleke, načinjene od debljeg, crnog platna. Ljeti su preko košulje nosile haljetak, koji je po ivicama ukrašavan čohom i kadifom, po kojoj su izvođene šare od gajtana. Zimi se preko košulje nocila suknena haljina. Kod žena je bila crna, a kod djevojaka bijela, koje su, takođe niz prsa ukrašavane čojom i gajtanom. I žene i djevojke su na glavama nosile bijele marame, ukrašene jednostavnim, geometrijskim vezom, kojima su se na isti način povezivale. Na nogama su nošene bijele, vunene čarape, a preko njih šareni priglavci, na kojima je preovladavala tamno crvena boja. Opanci su bili "prijesni" to jest izrađivani su neštavljene, goveđe kože.

Ovako odjeveni, mladići i djevojke, u ruhu bjeline, uhvaćeni u kolo, opasivali bi svojom mladošću crkve i tu je dolazila do izražaja ljepota ove nošnje, ljepota, koja je cijelu godinu pripremana i čuvana samo za jednu priliku. Čuveni zbor je za Veliku Gospojinu, kod manastira Ozren, gdje se iz šire okoline znalo skupiti i do sto hiljada duša, čuven je još bio i zbor za Ognjenu Marinu u Tumarama, a značajno je pomenuti i zbor o Uskrsu kod manastira Vozuća, zbor na Pantelinu kod ruševina manastira Udrim, beglučku molitvu u Stogu, kao i mnoge druge.

Narodni običaji
Svi ozrenski običaji su vezani za crkvu i njene praznike. Običaj nad običajima u ovom kraju je slava. Bio je veoma udomaćen običaj da se prije slave postilo sedam dana, ako već sam praznik nije padao u post. Naročito se održavao takav post kod onih, koji su slavili Aranđelovdan ili Savindan. Nije bilo običaja da sveštenik pred slavu sveti vodicu.

Na slavu se pozivao bliži rod. Ako može, domaćin kuće bi pošao lično, na 15 dana prije slave, sa ploskom rakije da pozove kuma i bliže srodnike. Takvih nije bilo mnogo, te je ostajao do ruča kod onoga, koga je pozivao. Ostalima je na dan-dva prije slave slao dijete da ih podsjeti na nju. Kumovima i bližim srodnicima slalo se i "poštenje". Onima, koji nisu bili blizak rod, ono nije slato, već su pozivani samo usmeno. Na slavu su takođe dolazili i nepozvani. Gosti, koji su pozvani, donosili su "poštenje" domaćinu i ponešto od miloštvi svakom od ukućana. Gosti su dolazili na samu slavu, najkasnije do podneva. Domaćin bi ih dočekivao sa bocom i nalivenom čašom, a kada bi ušli u kuću, posjeo bi ih za sto i ponudio kafom. Ako je bilo dosta vremena do ručka, onda bi se ponudili mezom i rakijom. Trpeza se postavljala u najvećoj sobi, pod ikonom. Za čelo sofre je sjedio kum, jer se inače vodilo računa o tome ko će gdje sjesti.

Nekada se mnogo pazilo da se kolač razlomi do dvanaest sati, mada je u nekim mjestima lomljen tek pred veče, a u poslednje vrijeme uglavnom po podne (oko trinaest sati zimi ili oko petnaest sati ljeti). Prije se pred ručak svim gostima poljevalo da operu ruke, poslije toga se postavljala trpeza. Prvo se iznosi prekadnja i krsnica, a zatim pečenje ili posna hrana, ako praznik pada u post. Za Aranđelovdan ili Ilinu nije se spremala prekadnja, jer se u ovim krajevima vjeruje da su ovi sveci živi. Prekadnja se nosila prije slave u crkvu da se osvešta. Osveštana svijeća se palila uz prekadnju i krsnicu.
Kada bi se postavilo i upalila svijeća, svi bi poustajali i molili se Bogu, a prethodno bi se za trpezu stavljale tri čaše rakije. Kad se svršilo sa molitvom, svako bi uzeo po tri puta prekadnje, poslije se pristupalo lomljenju kolača, što je uglavnom obavljao kum sa nekim od prisutnih, koga izabere domaćin, i domaćin. Prvo se izljube, pošto popiju po čašu rakije, pa sva trojica okrenu tri puta krsni kolač, poslije toga ga lome kum i domaćin, a potom se još jednom lomio na četvrt, a zatim počinjala gozba.
Pjevali su se tropar i različite narodne pjesme. Gozba je trajala do kasno u noć. Samo su prijatelji i bliža rodbina ostajali na konaku. Još do novijih vremena se sačuvao običaj da se slavi tri dana; uoči slave, na dan slave i proispratnji. Ponegdje su bile uobičajene i preslave, ali njih su presluživale žene.

Neka vrsta zajedničke slave bile su Ljetnje molitve koje se pamte još od starina. One su održavane od Duhova do Male Gospojine. Poznate su bile one u Petrovu, Krtovi, Rosuljama, Sižju, Tumarama, Mramoru, Karačiću, Porječini i druge. Ranije je postojao običaj paljenja težačke svijeće, ali to pamte samo stariji. Poznate su takođe Zimske molitve, koje su se održavale na grobljima, za vrijeme trajanja zadušne sedmice. Tada se, ustvari, vršio pomen mrtvima u različitim mjestima u različite dane.

Uoči nedjelje po Nikoljdanu po ozrenskim, vozućkim i gostovićkim selima išle su vješalice, družine momaka i mlađih oženjenih ljudi. U većim selima su se dijelili u više grupa, pa su po dogovoru obilazili po jedan zaseok. Za sastanak poslije obilaska dogovorili bi neku kuću, za koju bi znali da će ih primiti. Noseći zvono i zvoneći, išli bi svakoj kući u selu. Pred zatvorenim vratima kuće oni bi otpjevali prigodnu, ali podužu pjesmu, a zatim bi domaćin otvarao vrata. Od ukućana bi tražili različite poklone i novac. Kada bi dobili prilog zvonili bi, zapjevali i odlazili. Usput bi, namaškareni, plašili djecu. U kući, gdje bi se sakupili, pogostili bi se onim ponudama, koje su dobili, a višak je obično ostavljen domaćinu kuće. Ranije bi od sakupljenog novca ostavljali nešto za crkvu. Ova zajednička večera je uz pjesmu trajala do kasno u noć. Običaj vješalica održava se i danas u gotovo neizmjenjivoj, prvoj formi.

Na Badnji dan rano donosi se badnjak od hrastova drveta, a uz njega i jedna grana, na kojoj ima lišća i koja se stavlja na kućni krov. Badnjak se izsiječe na tri dijela i ti dijelovi se uveče lože u vatru. Onaj, ko unosi badnjake, posipa žitom ukućane i oni njega.
UVELIČAJ SLIKU UVELIČAJ SLIKU UVELIČAJ SLIKU
Izjutra na Badnji dan peče se pečenica, koja se jede na Božić. Na Badnji dan žene ne obavljaju nikakav posao lupanjem. Pred zoru se naloži još drva na badnjak i onda ukućani prelaze tri puta preko tog ognja, da ne bi bolovali od vrućice preko godine.
Domaćin rano izjutra na Božić mijesi žitnicu, česnicu i božićni kolač (kovrtanj). U česnicu se stavlja novac. Na žitnicu se nožem povlače crtice, namijenjene pojedinim vrstama žita, a po tome, kako će izgledati poslije pečenja, gata se kako će koje žito roditi. Česnica se jede na Božić, a žitnica i božićni kolač na Mali Božić, za koji se ostavlja desna plećka pečenice. Jelo bi se u osvitak.
Sofra se postavljala na slamu, koja se sterala već na Badnje veče. Na sofru se stave hljebovi i tri svijeće u posudi sa žitom.
Još rano dolazi polaznik (položaj) koji baca nešto novaca na ognjište, udara badnjacima jedan od drugi da izbijaju varnice, što propraća blagosiljanjem. Polaznika bi postavljali za sofru i polivali ga vodom.
Za Mali Božić se sprema popara od žitnice i božićnog kolača, pojela bi se desna plećka i gatalo po njoj. Iza ručka bi se počistila i iznosila slama.
UVELIČAJ SLIKU Treba napomenuti da se za Badnje veče i izjutra na Božić služe orasi, suve šljive i med. Dok se za slavu sprema jedna obična ili trokraka svijeća, za Božić trebaju tri svijeće.
Ranije se stara slama iz postelje i jastuka, kao i za Božić rastrta slama, iznoslila o Malom Božiću na gumno, pa su se djeca po njoj tijerala. Slama se poslije kupila, nosila u voćnjak i stavljala u račve svake voćke. Istog dana u postelju se ulagala nova slama. Na Mali Božić se jede i glava od pečenice.
Na Lazaricu, rano ujutro, djeca bi uzimala gvozdenu peku i ključ kojim su udarali po njoj, pa tako obilazeći tri puta oko kuće i tora govorili: "Kuca, kuca Lazarica, bjež od kuće prganica, ubit će te obramica".

Na Veliki petak su se bojila jaja; jedno se bojilo prije sunca i ostavljalo za sledeći Uskrs. Na Usrks su djeca nosila ljusku od jaja, jer se to smatralo nekim sevapom.

Uoči Petrovdana se se sakupljala djeca po visovima i palila lilaljke (mahaljke). One su spremane od trešnjeve kore, koja se umetala u procjep kraćeg štapa.

Imena su se u ovom kraju uglavnom davala po djedovima i starijima, a nerijetko i po imenima svetaca.

Nekada je bio običaj da su se momci ženili veoma mladi, što je uglavnom činjeno radi nove radne snage. Samatrao se prestarjelim za ženidbu onaj, koji je odslužio vojni rok. Ranije su se smatrali bližim rodom sedmo, pa i deveto koljeno, a u novije vrijeme se uzimaju i do četvrtog koljena. Nekada je bilo i krađe djevojaka, ali to pamte samo stariji. Svadbe su se nekada pripremale pred Božićne poklade i po Božiću, a danas se na to više ne gleda.
Pred svatovima bi prvi išao čajo i uzvikivao "mašala". Čajo je bio okićen peškirima, orasima i lješnicima, čime su ga kitile nevjeste. U novije vrijeme se kitilo i košuljama i maramicama.
Kada je mlada dovođena u novi dom, još dok je na konju, davano joj je sito i zob, a ona je zob bacala preko sebe. U kući bi mladu tri puta obvodili oko ognjišta, dok ga je mlada u međuvremenu darivala. Gosti su donosili darove, a čajo izvikivao ko je šta donio. Ako neko nije imao ništa da donese, on bi i njegovo ime po dobru pomenuo. Čajo je na nadžaku (kasnije na štapu) nosio živoga pijetla. Svadba bi trajala cijeli dan, a uveče bi se nastavila igrankom uz pjesmu i kolo. Nevjeste su se u novoj kući zvale po imenu muža (Siminica, Petrovica ...), po selu iz kog su dovedene (Bjelopoljka, Grabovička ...) ili po rodu iz kojeg dolaze (Stanojevićka, Panićka ...).

Usjekovanje je svakog 11. septembra. Tada Ozrenci izlaze na Gostilj (jedan od vrhova Ozrena) i beru čajeve, od kojih je najpoznatiji čaj od trave Ive. Već je postala tradicija, da na taj dan na Gostilj izađu žene iz kola Srpskih sestara iz Boljanića i sa svježe skuvanim čajem dočekuju sve one, koji dođu na Usjekovanje. Tradicionalna gradnja
Osnovni oblik kuće kod ovdašnjih Srba bila je dvodijelna brvnara. Kuće su ranije bile male i pri zemlji, još krajem 19. vijeka malo kuća je imalo magazu. Prozori su bili sasvim mali. Ranije su kuće pokrivane raževom slamom. Kasnije se pri gradnji kuća počeo primjenjivati šeper, kombinovan sa brvnima, a u novije vrijeme kamen i cigla, sa krovom od crijepa.

Najtipičnije kuće su bile polubrvnare-polušeperače sa dva odjeljenja. Oko kuće su bila brvna, a oko sobe šeper. Zidovi od šepera su se oblepljivali blatom i krečom sa obje strane. Brvna su bila srezana u ćert. Poslije su se umjesto brvna upotrebljavale daske, koje su krajevima zakačane u vertikalno užlijebljene direke. Takav način gradnje zvao se zalog.
Kuće su građene pri strani, tako da su ispod imale podrum, u koji se ulazilo neposredno sa vana.Podrum je bio obložen brvnima, a ako su podrumski zidovi bili od kamena, onda se to nazivala magaza. Na mnogim srpskim kućama bila je sa vana dograđena veranda. Uz pojedine kuće je bila dograđena i vodnica, mada je bilo uobičajenije da se ona podiže zasebno, a služila je za držanje posuda sa vodom.

Ranije su kuće bile pokrivane drvetom (daskom ili šindrom). Običan drveni krov mogao je da traje do 50 godina, a lučev i do 100 godina. U godinama pred Prvi svjetski rat počelo se sa pokrivanjem kuća crijepom. Osobenost je da kod Srba ovoga kraja tavan iznad sobe nije bio otvoren prema kući, iz praktičnog razloga da ne bi počadilo ono šta je na njemu bilo uspremljeno. Ognjište je obično bilo u ravni patosa, a u nekim kućama i izdignuto. Verige su visile na verižnjači, a na ognjištu su se nalazili tronogi sadžak i peka. Soba se odlikovala time što je imala zemljanu peć sa lončićima (furunu). Tu su i drveni sto i sinija sa stolicama ili stolićima, drveni krevet sa slamaricom i ponjavama. Pod je ponekad bio prekriven ponjavama, ali je u glavnom bio nepokriven.

Sporedne zgrade, vrlo raznovrsne namjene, su takođe građene od brvana i uglavnom su karakteristične po malim dimenzijama. Najpotrebnijom zgradom smatrale su se košare ili pojate, koje su pravljene usko i visoko. Građene su i na sprat, sa donjim odjeljenjem za stoku i gornjim za sijeno i drugu stočnu hranu.
U košarama je držana krupna stoka, a uz njih su obično podizane i sudurme, zgradice za sitniju stoku.
Važan objekat predstavljala je i udžera, brvnara u kojoj su čuvane haljine, kovčezi i druge potrebštine, a u njoj je ponekad bilo mjesta i za spavanje. Postojala je i posebna zgrada u kojoj je bio smješten stan (razboj), takozvani stanjak u kome su žene tkale.
U mlječaru se čuvalo mlijeko, sir, kajmak i ostali bijeli mrs. Pušnica ili sušara služila je sa sušenje voća. Bila je načinjena, takođe, od brvana, a iznutra je bila oblijepljena zemljom. Česta zgrada bila je i ambar, koji je služio za čuvanje žita u zrnu.

Dvorišta su ograđivana drvenim žiokama ili prošćem, a oko njih je svako domaćinstvo imalo i poveće imanje, što se održalo i do današnjih dana.

U ovom kraju bilo je mnogo vodenica, i to dvije vrste: mlin potočar i paočenik na rijekama Bosni, Krivaji i Spreči.

Narodna nošnja
Srpska nošnja Ozrena, Vozuće i Gostovića se veoma razlikuje od nošnje susjednih Srba. Ona je jedna od bitnih obilježja što ovu grupaciju čini posebnom i drugačijom. Karakteriše se jednostavnošću i odmjerenošću u detalju, u čemu je autentična i bliska duhu pravoslavlja.


Naročito zanimljiv detalj nošnje predstavljale su tkanice koje su cijenjene po bogatstvu i složenosti izrade. Isključivo su domaće izrade, a satkane na stanovima (razbojima). Gaće i košulje su bijele i kod muškaraca su bile veoma rijetku ukrašavane vezom, koje su od pasa na dole bile nabrane, pa se po boju nabora i cijenila njihova otmenost. Oboje su činjeni od pamuka ili lana, ručno satkanog. Preko košulje se nosio gunj ili džemadan, ranije napravljen od čohe, a kasnije (između dva rata) od sukna. Ako je služio kao "zborski" (svečani), po rubovima je bio ukrašavan crnim gajtanom.
Preko košulje se prepasavalo tkanicom, načinjenom u više boja na crnoj osnovi. Zimi su se preko gaća nosile čakšire od čohe ili sukna. Sukno se proizvodilo ručno, a bojilo (vranilo) bojom dobijenom iz kore jasena.

Primjetna je bila razlika između nošnje imućnih i siromašnih ozrenaca. Priča se da su Srbi ovoga kraja nosili i šalvare, ali samo u doba turske vladavine. Muškarci su još nosili opanke, torbicu i kapu. Torbica je izrađivana od vune, a imala je po sebi zadivljujuće lijepe šare. Služila je za nošenje sitnih potrebština. Izrađivane su od veće torbe od kostreti. Torbica je bila neizostavni dio narodne nošnje ovdašnjeg muškarca.

Od kapa se na muškarcu mogla vidjeti šubara, šajkača, a u novije vrijeme i kačket. U ranije vrijeme bio je običaj da i mlađi i stariji nose kapu, ali se kasnije mogla vidjeti samo na glavama starijih. Od opanaka je bilo dvije vrste; prvi su bili pašnjaci i oni su kupovani, a drugi su bili putravci, proizvedeni u domaćoj radinosti od goveđe kože. Ispod njih su nazuvani šareni priglavci, sapleteni od raznobojne vune.

Već početkom ovoga vijeka se na muškarcu moglo vidjeti ponešto od građanskih odijevnih stvari, sa čime je polako izčezavala narodna nošnja, da bi šezdesetih godina i potpuno iščezla.

Ženska nošnja je, takođe, po izgledu i načinu izvedbe slična muškoj. Glavni dio ženske nošnje činila je dugačka platnena haljina, ukrašena vezom oko rukava i kolijera, a ranije su bivale ukrašene i sedefićima. Tako je bilo do 1900. godine, a kasnije se na košuljama moglo primjetiti veoma malo veza.

I žene i djevojke su se opasivale tkanicama. Žensku nošnju je karakterisalo nošenje dviju pregača, kod udatih žena, a djevojke su obavezno nosile samo jednu. Prednja opregača (opreg) je prilično malih dimenzija, dok zadnja opregača (stragača) znatno duža od prednje i imala je dijagonalno zavrnut donji kraj, koji je potom pričvršćivan za gornju ivicu oprega. Pregače su se ukrašavale resama raznih boja, a kao i torbice, izrađivane su tehnikom ulaganja (šare su ulagane u osnovu, te su sabijano brdom, na stanu), glavna šara bila je romb, a ponekad i sasvim uprošteni cvijet.
Pred Drugi svjetski rat pregače su se počele izrađivati od industrijske vunice, tih godina, takođe nastaje stragača, a opregovi polako bivaju zamijenjeni keceljama.

Vozućke žene su izrađivale crnobijele opregove sa izuzetno rijetkim dodavanjem crvene boje. Žene oko manastira Ozren su nosile jeleke, načinjene od debljeg, crnog platna. Ljeti su preko košulje nosile haljetak, koji je po ivicama ukrašavan čohom i kadifom, po kojoj su izvođene šare od gajtana. Zimi se preko košulje nocila suknena haljina. Kod žena je bila crna, a kod djevojaka bijela, koje su, takođe niz prsa ukrašavane čojom i gajtanom. I žene i djevojke su na glavama nosile bijele marame, ukrašene jednostavnim, geometrijskim vezom, kojima su se na isti način povezivale. Na nogama su nošene bijele, vunene čarape, a preko njih šareni priglavci, na kojima je preovladavala tamno crvena boja. Opanci su bili "prijesni" to jest izrađivani su neštavljene, goveđe kože.

Ovako odjeveni, mladići i djevojke, u ruhu bjeline, uhvaćeni u kolo, opasivali bi svojom mladošću crkve i tu je dolazila do izražaja ljepota ove nošnje, ljepota, koja je cijelu godinu pripremana i čuvana samo za jednu priliku. Čuveni zbor je za Veliku Gospojinu, kod manastira Ozren, gdje se iz šire okoline znalo skupiti i do sto hiljada duša, čuven je još bio i zbor za Ognjenu Marinu u Tumarama, a značajno je pomenuti i zbor o Uskrsu kod manastira Vozuća, zbor na Pantelinu kod ruševina manastira Udrim, beglučku molitvu u Stogu, kao i mnoge druge.

Narodni običaji
Svi ozrenski običaji su vezani za crkvu i njene praznike. Običaj nad običajima u ovom kraju je slava. Bio je veoma udomaćen običaj da se prije slave postilo sedam dana, ako već sam praznik nije padao u post. Naročito se održavao takav post kod onih, koji su slavili Aranđelovdan ili Savindan. Nije bilo običaja da sveštenik pred slavu sveti vodicu.

Na slavu se pozivao bliži rod. Ako može, domaćin kuće bi pošao lično, na 15 dana prije slave, sa ploskom rakije da pozove kuma i bliže srodnike. Takvih nije bilo mnogo, te je ostajao do ruča kod onoga, koga je pozivao. Ostalima je na dan-dva prije slave slao dijete da ih podsjeti na nju. Kumovima i bližim srodnicima slalo se i "poštenje". Onima, koji nisu bili blizak rod, ono nije slato, već su pozivani samo usmeno. Na slavu su takođe dolazili i nepozvani. Gosti, koji su pozvani, donosili su "poštenje" domaćinu i ponešto od miloštvi svakom od ukućana. Gosti su dolazili na samu slavu, najkasnije do podneva. Domaćin bi ih dočekivao sa bocom i nalivenom čašom, a kada bi ušli u kuću, posjeo bi ih za sto i ponudio kafom. Ako je bilo dosta vremena do ručka, onda bi se ponudili mezom i rakijom. Trpeza se postavljala u najvećoj sobi, pod ikonom. Za čelo sofre je sjedio kum, jer se inače vodilo računa o tome ko će gdje sjesti.


Nekada se mnogo pazilo da se kolač razlomi do dvanaest sati, mada je u nekim mjestima lomljen tek pred veče, a u poslednje vrijeme uglavnom po podne (oko trinaest sati zimi ili oko petnaest sati ljeti). Prije se pred ručak svim gostima poljevalo da operu ruke, poslije toga se postavljala trpeza. Prvo se iznosi prekadnja i krsnica, a zatim pečenje ili posna hrana, ako praznik pada u post. Za Aranđelovdan ili Ilinu nije se spremala prekadnja, jer se u ovim krajevima vjeruje da su ovi sveci živi. Prekadnja se nosila prije slave u crkvu da se osvešta. Osveštana svijeća se palila uz prekadnju i krsnicu.
Kada bi se postavilo i upalila svijeća, svi bi poustajali i molili se Bogu, a prethodno bi se za trpezu stavljale tri čaše rakije. Kad se svršilo sa molitvom, svako bi uzeo po tri puta prekadnje, poslije se pristupalo lomljenju kolača, što je uglavnom obavljao kum sa nekim od prisutnih, koga izabere domaćin, i domaćin. Prvo se izljube, pošto popiju po čašu rakije, pa sva trojica okrenu tri puta krsni kolač, poslije toga ga lome kum i domaćin, a potom se još jednom lomio na četvrt, a zatim počinjala gozba.
Pjevali su se tropar i različite narodne pjesme. Gozba je trajala do kasno u noć. Samo su prijatelji i bliža rodbina ostajali na konaku. Još do novijih vremena se sačuvao običaj da se slavi tri dana; uoči slave, na dan slave i proispratnji. Ponegdje su bile uobičajene i preslave, ali njih su presluživale žene.

Neka vrsta zajedničke slave bile su Ljetnje molitve koje se pamte još od starina. One su održavane od Duhova do Male Gospojine. Poznate su bile one u Petrovu, Krtovi, Rosuljama, Sižju, Tumarama, Mramoru, Karačiću, Porječini i druge. Ranije je postojao običaj paljenja težačke svijeće, ali to pamte samo stariji. Poznate su takođe Zimske molitve, koje su se održavale na grobljima, za vrijeme trajanja zadušne sedmice. Tada se, ustvari, vršio pomen mrtvima u različitim mjestima u različite dane.

Uoči nedjelje po Nikoljdanu po ozrenskim, vozućkim i gostovićkim selima išle su vješalice, družine momaka i mlađih oženjenih ljudi. U većim selima su se dijelili u više grupa, pa su po dogovoru obilazili po jedan zaseok. Za sastanak poslije obilaska dogovorili bi neku kuću, za koju bi znali da će ih primiti. Noseći zvono i zvoneći, išli bi svakoj kući u selu. Pred zatvorenim vratima kuće oni bi otpjevali prigodnu, ali podužu pjesmu, a zatim bi domaćin otvarao vrata. Od ukućana bi tražili različite poklone i novac. Kada bi dobili prilog zvonili bi, zapjevali i odlazili. Usput bi, namaškareni, plašili djecu. U kući, gdje bi se sakupili, pogostili bi se onim ponudama, koje su dobili, a višak je obično ostavljen domaćinu kuće. Ranije bi od sakupljenog novca ostavljali nešto za crkvu. Ova zajednička večera je uz pjesmu trajala do kasno u noć. Običaj vješalica održava se i danas u gotovo neizmjenjivoj, prvoj formi.

Na Badnji dan rano donosi se badnjak od hrastova drveta, a uz njega i jedna grana, na kojoj ima lišća i koja se stavlja na kućni krov. Badnjak se izsiječe na tri dijela i ti dijelovi se uveče lože u vatru. Onaj, ko unosi badnjake, posipa žitom ukućane i oni njega.

Izjutra na Badnji dan peče se pečenica, koja se jede na Božić. Na Badnji dan žene ne obavljaju nikakav posao lupanjem. Pred zoru se naloži još drva na badnjak i onda ukućani prelaze tri puta preko tog ognja, da ne bi bolovali od vrućice preko godine.
Domaćin rano izjutra na Božić mijesi žitnicu, česnicu i božićni kolač (kovrtanj). U česnicu se stavlja novac. Na žitnicu se nožem povlače crtice, namijenjene pojedinim vrstama žita, a po tome, kako će izgledati poslije pečenja, gata se kako će koje žito roditi. Česnica se jede na Božić, a žitnica i božićni kolač na Mali Božić, za koji se ostavlja desna plećka pečenice. Jelo bi se u osvitak.
Sofra se postavljala na slamu, koja se sterala već na Badnje veče. Na sofru se stave hljebovi i tri svijeće u posudi sa žitom.
Još rano dolazi polaznik (položaj) koji baca nešto novaca na ognjište, udara badnjacima jedan od drugi da izbijaju varnice, što propraća blagosiljanjem. Polaznika bi postavljali za sofru i polivali ga vodom.
Za Mali Božić se sprema popara od žitnice i božićnog kolača, pojela bi se desna plećka i gatalo po njoj. Iza ručka bi se počistila i iznosila slama.
UVELIČAJ SLIKU Treba napomenuti da se za Badnje veče i izjutra na Božić služe orasi, suve šljive i med. Dok se za slavu sprema jedna obična ili trokraka svijeća, za Božić trebaju tri svijeće.
Ranije se stara slama iz postelje i jastuka, kao i za Božić rastrta slama, iznoslila o Malom Božiću na gumno, pa su se djeca po njoj tijerala. Slama se poslije kupila, nosila u voćnjak i stavljala u račve svake voćke. Istog dana u postelju se ulagala nova slama. Na Mali Božić se jede i glava od pečenice.
Na Lazaricu, rano ujutro, djeca bi uzimala gvozdenu peku i ključ kojim su udarali po njoj, pa tako obilazeći tri puta oko kuće i tora govorili: "Kuca, kuca Lazarica, bjež od kuće prganica, ubit će te obramica".

Na Veliki petak su se bojila jaja; jedno se bojilo prije sunca i ostavljalo za sledeći Uskrs. Na Usrks su djeca nosila ljusku od jaja, jer se to smatralo nekim sevapom.

Uoči Petrovdana se se sakupljala djeca po visovima i palila lilaljke (mahaljke). One su spremane od trešnjeve kore, koja se umetala u procjep kraćeg štapa.

Imena su se u ovom kraju uglavnom davala po djedovima i starijima, a nerijetko i po imenima svetaca.

Nekada je bio običaj da su se momci ženili veoma mladi, što je uglavnom činjeno radi nove radne snage. Samatrao se prestarjelim za ženidbu onaj, koji je odslužio vojni rok. Ranije su se smatrali bližim rodom sedmo, pa i deveto koljeno, a u novije vrijeme se uzimaju i do četvrtog koljena. Nekada je bilo i krađe djevojaka, ali to pamte samo stariji. Svadbe su se nekada pripremale pred Božićne poklade i po Božiću, a danas se na to više ne gleda.
Pred svatovima bi prvi išao čajo i uzvikivao "mašala". Čajo je bio okićen peškirima, orasima i lješnicima, čime su ga kitile nevjeste. U novije vrijeme se kitilo i košuljama i maramicama.
Kada je mlada dovođena u novi dom, još dok je na konju, davano joj je sito i zob, a ona je zob bacala preko sebe. U kući bi mladu tri puta obvodili oko ognjišta, dok ga je mlada u međuvremenu darivala. Gosti su donosili darove, a čajo izvikivao ko je šta donio. Ako neko nije imao ništa da donese, on bi i njegovo ime po dobru pomenuo. Čajo je na nadžaku (kasnije na štapu) nosio živoga pijetla. Svadba bi trajala cijeli dan, a uveče bi se nastavila igrankom uz pjesmu i kolo. Nevjeste su se u novoj kući zvale po imenu muža (Siminica, Petrovica ...), po selu iz kog su dovedene (Bjelopoljka, Grabovička ...) ili po rodu iz kojeg dolaze (Stanojevićka, Panićka ...).
Usjekovanje je svakog 11. septembra. Tada Ozrenci izlaze na Gostilj (jedan od vrhova Ozrena) i beru čajeve, od kojih je najpoznatiji čaj od trave Ive. Već je postala tradicija, da na taj dan na Gostilj izađu žene iz kola Srpskih sestara iz Boljanića i sa svježe skuvanim čajem dočekuju sve one, koji dođu na Usjekovanje. Tradicionalna gradnja
Osnovni oblik kuće kod ovdašnjih Srba bila je dvodijelna brvnara. Kuće su ranije bile male i pri zemlji, još krajem 19. vijeka malo kuća je imalo magazu. Prozori su bili sasvim mali. Ranije su kuće pokrivane raževom slamom. Kasnije se pri gradnji kuća počeo primjenjivati šeper, kombinovan sa brvnima, a u novije vrijeme kamen i cigla, sa krovom od crijepa.

Najtipičnije kuće su bile polubrvnare-polušeperače sa dva odjeljenja. Oko kuće su bila brvna, a oko sobe šeper. Zidovi od šepera su se oblepljivali blatom i krečom sa obje strane. Brvna su bila srezana u ćert. Poslije su se umjesto brvna upotrebljavale daske, koje su krajevima zakačane u vertikalno užlijebljene direke. Takav način gradnje zvao se zalog.
Kuće su građene pri strani, tako da su ispod imale podrum, u koji se ulazilo neposredno sa vana.Podrum je bio obložen brvnima, a ako su podrumski zidovi bili od kamena, onda se to nazivala magaza. Na mnogim srpskim kućama bila je sa vana dograđena veranda. Uz pojedine kuće je bila dograđena i vodnica, mada je bilo uobičajenije da se ona podiže zasebno, a služila je za držanje posuda sa vodom.

Ranije su kuće bile pokrivane drvetom (daskom ili šindrom). Običan drveni krov mogao je da traje do 50 godina, a lučev i do 100 godina. U godinama pred Prvi svjetski rat počelo se sa pokrivanjem kuća crijepom. Osobenost je da kod Srba ovoga kraja tavan iznad sobe nije bio otvoren prema kući, iz praktičnog razloga da ne bi počadilo ono šta je na njemu bilo uspremljeno. Ognjište je obično bilo u ravni patosa, a u nekim kućama i izdignuto. Verige su visile na verižnjači, a na ognjištu su se nalazili tronogi sadžak i peka. Soba se odlikovala time što je imala zemljanu peć sa lončićima (furunu). Tu su i drveni sto i sinija sa stolicama ili stolićima, drveni krevet sa slamaricom i ponjavama. Pod je ponekad bio prekriven ponjavama, ali je u glavnom bio nepokriven.

Sporedne zgrade, vrlo raznovrsne namjene, su takođe građene od brvana i uglavnom su karakteristične po malim dimenzijama. Najpotrebnijom zgradom smatrale su se košare ili pojate, koje su pravljene usko i visoko. Građene su i na sprat, sa donjim odjeljenjem za stoku i gornjim za sijeno i drugu stočnu hranu.
U košarama je držana krupna stoka, a uz njih su obično podizane i sudurme, zgradice za sitniju stoku.
Važan objekat predstavljala je i udžera, brvnara u kojoj su čuvane haljine, kovčezi i druge potrebštine, a u njoj je ponekad bilo mjesta i za spavanje. Postojala je i posebna zgrada u kojoj je bio smješten stan (razboj), takozvani stanjak u kome su žene tkale.
U mlječaru se čuvalo mlijeko, sir, kajmak i ostali bijeli mrs. Pušnica ili sušara služila je sa sušenje voća. Bila je načinjena, takođe, od brvana, a iznutra je bila oblijepljena zemljom. Česta zgrada bila je i ambar, koji je služio za čuvanje žita u zrnu.

Dvorišta su ograđivana drvenim žiokama ili prošćem, a oko njih je svako domaćinstvo imalo i poveće imanje, što se održalo i do današnjih dana.

U ovom kraju bilo je mnogo vodenica, i to dvije vrste: mlin potočar i paočenik na rijekama Bosni, Krivaji i Spreči.

Narodna nošnja
Srpska nošnja Ozrena, Vozuće i Gostovića se veoma razlikuje od nošnje susjednih Srba. Ona je jedna od bitnih obilježja što ovu grupaciju čini posebnom i drugačijom. Karakteriše se jednostavnošću i odmjerenošću u detalju, u čemu je autentična i bliska duhu pravoslavlja.

Naročito zanimljiv detalj nošnje predstavljale su tkanice koje su cijenjene po bogatstvu i složenosti izrade. Isključivo su domaće izrade, a satkane na stanovima (razbojima). Gaće i košulje su bijele i kod muškaraca su bile veoma rijetku ukrašavane vezom, koje su od pasa na dole bile nabrane, pa se po boju nabora i cijenila njihova otmenost. Oboje su činjeni od pamuka ili lana, ručno satkanog. Preko košulje se nosio gunj ili džemadan, ranije napravljen od čohe, a kasnije (između dva rata) od sukna. Ako je služio kao "zborski" (svečani), po rubovima je bio ukrašavan crnim gajtanom.
Preko košulje se prepasavalo tkanicom, načinjenom u više boja na crnoj osnovi. Zimi su se preko gaća nosile čakšire od čohe ili sukna. Sukno se proizvodilo ručno, a bojilo (vranilo) bojom dobijenom iz kore jasena.

Primjetna je bila razlika između nošnje imućnih i siromašnih ozrenaca. Priča se da su Srbi ovoga kraja nosili i šalvare, ali samo u doba turske vladavine. Muškarci su još nosili opanke, torbicu i kapu. Torbica je izrađivana od vune, a imala je po sebi zadivljujuće lijepe šare. Služila je za nošenje sitnih potrebština. Izrađivane su od veće torbe od kostreti. Torbica je bila neizostavni dio narodne nošnje ovdašnjeg muškarca.

Od kapa se na muškarcu mogla vidjeti šubara, šajkača, a u novije vrijeme i kačket. U ranije vrijeme bio je običaj da i mlađi i stariji nose kapu, ali se kasnije mogla vidjeti samo na glavama starijih. Od opanaka je bilo dvije vrste; prvi su bili pašnjaci i oni su kupovani, a drugi su bili putravci, proizvedeni u domaćoj radinosti od goveđe kože. Ispod njih su nazuvani šareni priglavci, sapleteni od raznobojne vune.

Već početkom ovoga vijeka se na muškarcu moglo vidjeti ponešto od građanskih odijevnih stvari, sa čime je polako izčezavala narodna nošnja, da bi šezdesetih godina i potpuno iščezla.

Ženska nošnja je, takođe, po izgledu i načinu izvedbe slična muškoj. Glavni dio ženske nošnje činila je dugačka platnena haljina, ukrašena vezom oko rukava i kolijera, a ranije su bivale ukrašene i sedefićima. Tako je bilo do 1900. godine, a kasnije se na košuljama moglo primjetiti veoma malo veza.

I žene i djevojke su se opasivale tkanicama. Žensku nošnju je karakterisalo nošenje dviju pregača, kod udatih žena, a djevojke su obavezno nosile samo jednu. Prednja opregača (opreg) je prilično malih dimenzija, dok zadnja opregača (stragača) znatno duža od prednje i imala je dijagonalno zavrnut donji kraj, koji je potom pričvršćivan za gornju ivicu oprega. Pregače su se ukrašavale resama raznih boja, a kao i torbice, izrađivane su tehnikom ulaganja (šare su ulagane u osnovu, te su sabijano brdom, na stanu), glavna šara bila je romb, a ponekad i sasvim uprošteni cvijet.
Pred Drugi svjetski rat pregače su se počele izrađivati od industrijske vunice, tih godina, takođe nastaje stragača, a opregovi polako bivaju zamijenjeni keceljama.

Vozućke žene su izrađivale crnobijele opregove sa izuzetno rijetkim dodavanjem crvene boje. Žene oko manastira Ozren su nosile jeleke, načinjene od debljeg, crnog platna. Ljeti su preko košulje nosile haljetak, koji je po ivicama ukrašavan čohom i kadifom, po kojoj su izvođene šare od gajtana. Zimi se preko košulje nocila suknena haljina. Kod žena je bila crna, a kod djevojaka bijela, koje su, takođe niz prsa ukrašavane čojom i gajtanom. I žene i djevojke su na glavama nosile bijele marame, ukrašene jednostavnim, geometrijskim vezom, kojima su se na isti način povezivale. Na nogama su nošene bijele, vunene čarape, a preko njih šareni priglavci, na kojima je preovladavala tamno crvena boja. Opanci su bili "prijesni" to jest izrađivani su neštavljene, goveđe kože.

Ovako odjeveni, mladići i djevojke, u ruhu bjeline, uhvaćeni u kolo, opasivali bi svojom mladošću crkve i tu je dolazila do izražaja ljepota ove nošnje, ljepota, koja je cijelu godinu pripremana i čuvana samo za jednu priliku. Čuveni zbor je za Veliku Gospojinu, kod manastira Ozren, gdje se iz šire okoline znalo skupiti i do sto hiljada duša, čuven je još bio i zbor za Ognjenu Marinu u Tumarama, a značajno je pomenuti i zbor o Uskrsu kod manastira Vozuća, zbor na Pantelinu kod ruševina manastira Udrim, beglučku molitvu u Stogu, kao i mnoge druge.

Narodni običaji
Svi ozrenski običaji su vezani za crkvu i njene praznike. Običaj nad običajima u ovom kraju je slava. Bio je veoma udomaćen običaj da se prije slave postilo sedam dana, ako već sam praznik nije padao u post. Naročito se održavao takav post kod onih, koji su slavili Aranđelovdan ili Savindan. Nije bilo običaja da sveštenik pred slavu sveti vodicu.

Na slavu se pozivao bliži rod. Ako može, domaćin kuće bi pošao lično, na 15 dana prije slave, sa ploskom rakije da pozove kuma i bliže srodnike. Takvih nije bilo mnogo, te je ostajao do ruča kod onoga, koga je pozivao. Ostalima je na dan-dva prije slave slao dijete da ih podsjeti na nju. Kumovima i bližim srodnicima slalo se i "poštenje". Onima, koji nisu bili blizak rod, ono nije slato, već su pozivani samo usmeno. Na slavu su takođe dolazili i nepozvani. Gosti, koji su pozvani, donosili su "poštenje" domaćinu i ponešto od miloštvi svakom od ukućana. Gosti su dolazili na samu slavu, najkasnije do podneva. Domaćin bi ih dočekivao sa bocom i nalivenom čašom, a kada bi ušli u kuću, posjeo bi ih za sto i ponudio kafom. Ako je bilo dosta vremena do ručka, onda bi se ponudili mezom i rakijom. Trpeza se postavljala u najvećoj sobi, pod ikonom. Za čelo sofre je sjedio kum, jer se inače vodilo računa o tome ko će gdje sjesti.

Nekada se mnogo pazilo da se kolač razlomi do dvanaest sati, mada je u nekim mjestima lomljen tek pred veče, a u poslednje vrijeme uglavnom po podne (oko trinaest sati zimi ili oko petnaest sati ljeti). Prije se pred ručak svim gostima poljevalo da operu ruke, poslije toga se postavljala trpeza. Prvo se iznosi prekadnja i krsnica, a zatim pečenje ili posna hrana, ako praznik pada u post. Za Aranđelovdan ili Ilinu nije se spremala prekadnja, jer se u ovim krajevima vjeruje da su ovi sveci živi. Prekadnja se nosila prije slave u crkvu da se osvešta. Osveštana svijeća se palila uz prekadnju i krsnicu.
Kada bi se postavilo i upalila svijeća, svi bi poustajali i molili se Bogu, a prethodno bi se za trpezu stavljale tri čaše rakije. Kad se svršilo sa molitvom, svako bi uzeo po tri puta prekadnje, poslije se pristupalo lomljenju kolača, što je uglavnom obavljao kum sa nekim od prisutnih, koga izabere domaćin, i domaćin. Prvo se izljube, pošto popiju po čašu rakije, pa sva trojica okrenu tri puta krsni kolač, poslije toga ga lome kum i domaćin, a potom se još jednom lomio na četvrt, a zatim počinjala gozba.
Pjevali su se tropar i različite narodne pjesme. Gozba je trajala do kasno u noć. Samo su prijatelji i bliža rodbina ostajali na konaku. Još do novijih vremena se sačuvao običaj da se slavi tri dana; uoči slave, na dan slave i proispratnji. Ponegdje su bile uobičajene i preslave, ali njih su presluživale žene.

Neka vrsta zajedničke slave bile su Ljetnje molitve koje se pamte još od starina. One su održavane od Duhova do Male Gospojine. Poznate su bile one u Petrovu, Krtovi, Rosuljama, Sižju, Tumarama, Mramoru, Karačiću, Porječini i druge. Ranije je postojao običaj paljenja težačke svijeće, ali to pamte samo stariji. Poznate su takođe Zimske molitve, koje su se održavale na grobljima, za vrijeme trajanja zadušne sedmice. Tada se, ustvari, vršio pomen mrtvima u različitim mjestima u različite dane.

Uoči nedjelje po Nikoljdanu po ozrenskim, vozućkim i gostovićkim selima išle su vješalice, družine momaka i mlađih oženjenih ljudi. U većim selima su se dijelili u više grupa, pa su po dogovoru obilazili po jedan zaseok. Za sastanak poslije obilaska dogovorili bi neku kuću, za koju bi znali da će ih primiti. Noseći zvono i zvoneći, išli bi svakoj kući u selu. Pred zatvorenim vratima kuće oni bi otpjevali prigodnu, ali podužu pjesmu, a zatim bi domaćin otvarao vrata. Od ukućana bi tražili različite poklone i novac. Kada bi dobili prilog zvonili bi, zapjevali i odlazili. Usput bi, namaškareni, plašili djecu. U kući, gdje bi se sakupili, pogostili bi se onim ponudama, koje su dobili, a višak je obično ostavljen domaćinu kuće. Ranije bi od sakupljenog novca ostavljali nešto za crkvu. Ova zajednička večera je uz pjesmu trajala do kasno u noć. Običaj vješalica održava se i danas u gotovo neizmjenjivoj, prvoj formi.

Na Badnji dan rano donosi se badnjak od hrastova drveta, a uz njega i jedna grana, na kojoj ima lišća i koja se stavlja na kućni krov. Badnjak se izsiječe na tri dijela i ti dijelovi se uveče lože u vatru. Onaj, ko unosi badnjake, posipa žitom ukućane i oni njega.

Izjutra na Badnji dan peče se pečenica, koja se jede na Božić. Na Badnji dan žene ne obavljaju nikakav posao lupanjem. Pred zoru se naloži još drva na badnjak i onda ukućani prelaze tri puta preko tog ognja, da ne bi bolovali od vrućice preko godine.
Domaćin rano izjutra na Božić mijesi žitnicu, česnicu i božićni kolač (kovrtanj). U česnicu se stavlja novac. Na žitnicu se nožem povlače crtice, namijenjene pojedinim vrstama žita, a po tome, kako će izgledati poslije pečenja, gata se kako će koje žito roditi. Česnica se jede na Božić, a žitnica i božićni kolač na Mali Božić, za koji se ostavlja desna plećka pečenice. Jelo bi se u osvitak.
Sofra se postavljala na slamu, koja se sterala već na Badnje veče. Na sofru se stave hljebovi i tri svijeće u posudi sa žitom.
Još rano dolazi polaznik (položaj) koji baca nešto novaca na ognjište, udara badnjacima jedan od drugi da izbijaju varnice, što propraća blagosiljanjem. Polaznika bi postavljali za sofru i polivali ga vodom.
Za Mali Božić se sprema popara od žitnice i božićnog kolača, pojela bi se desna plećka i gatalo po njoj. Iza ručka bi se počistila i iznosila slama.
UVELIČAJ SLIKU Treba napomenuti da se za Badnje veče i izjutra na Božić služe orasi, suve šljive i med. Dok se za slavu sprema jedna obična ili trokraka svijeća, za Božić trebaju tri svijeće.
Ranije se stara slama iz postelje i jastuka, kao i za Božić rastrta slama, iznoslila o Malom Božiću na gumno, pa su se djeca po njoj tijerala. Slama se poslije kupila, nosila u voćnjak i stavljala u račve svake voćke. Istog dana u postelju se ulagala nova slama. Na Mali Božić se jede i glava od pečenice.
Na Lazaricu, rano ujutro, djeca bi uzimala gvozdenu peku i ključ kojim su udarali po njoj, pa tako obilazeći tri puta oko kuće i tora govorili: "Kuca, kuca Lazarica, bjež od kuće prganica, ubit će te obramica".

Na Veliki petak su se bojila jaja; jedno se bojilo prije sunca i ostavljalo za sledeći Uskrs. Na Usrks su djeca nosila ljusku od jaja, jer se to smatralo nekim sevapom.

Uoči Petrovdana se se sakupljala djeca po visovima i palila lilaljke (mahaljke). One su spremane od trešnjeve kore, koja se umetala u procjep kraćeg štapa.

Imena su se u ovom kraju uglavnom davala po djedovima i starijima, a nerijetko i po imenima svetaca.

Nekada je bio običaj da su se momci ženili veoma mladi, što je uglavnom činjeno radi nove radne snage. Samatrao se prestarjelim za ženidbu onaj, koji je odslužio vojni rok. Ranije su se smatrali bližim rodom sedmo, pa i deveto koljeno, a u novije vrijeme se uzimaju i do četvrtog koljena. Nekada je bilo i krađe djevojaka, ali to pamte samo stariji. Svadbe su se nekada pripremale pred Božićne poklade i po Božiću, a danas se na to više ne gleda.
Pred svatovima bi prvi išao čajo i uzvikivao "mašala". Čajo je bio okićen peškirima, orasima i lješnicima, čime su ga kitile nevjeste. U novije vrijeme se kitilo i košuljama i maramicama.
Kada je mlada dovođena u novi dom, još dok je na konju, davano joj je sito i zob, a ona je zob bacala preko sebe. U kući bi mladu tri puta obvodili oko ognjišta, dok ga je mlada u međuvremenu darivala. Gosti su donosili darove, a čajo izvikivao ko je šta donio. Ako neko nije imao ništa da donese, on bi i njegovo ime po dobru pomenuo. Čajo je na nadžaku (kasnije na štapu) nosio živoga pijetla. Svadba bi trajala cijeli dan, a uveče bi se nastavila igrankom uz pjesmu i kolo. Nevjeste su se u novoj kući zvale po imenu muža (Siminica, Petrovica ...), po selu iz kog su dovedene (Bjelopoljka, Grabovička ...) ili po rodu iz kojeg dolaze (Stanojevićka, Panićka ...).
Usjekovanje je svakog 11. septembra. Tada Ozrenci izlaze na Gostilj (jedan od vrhova Ozrena) i beru čajeve, od kojih je najpoznatiji čaj od trave Ive. Već je postala tradicija, da na taj dan na Gostilj izađu žene iz kola Srpskih sestara iz Boljanića i sa svježe skuvanim čajem dočekuju sve one, koji dođu na Usjekovanje. Tradicionalna gradnja
Osnovni oblik kuće kod ovdašnjih Srba bila je dvodijelna brvnara. Kuće su ranije bile male i pri zemlji, još krajem 19. vijeka malo kuća je imalo magazu. Prozori su bili sasvim mali. Ranije su kuće pokrivane raževom slamom. Kasnije se pri gradnji kuća počeo primjenjivati šeper, kombinovan sa brvnima, a u novije vrijeme kamen i cigla, sa krovom od crijepa.

Najtipičnije kuće su bile polubrvnare-polušeperače sa dva odjeljenja. Oko kuće su bila brvna, a oko sobe šeper. Zidovi od šepera su se oblepljivali blatom i krečom sa obje strane. Brvna su bila srezana u ćert. Poslije su se umjesto brvna upotrebljavale daske, koje su krajevima zakačane u vertikalno užlijebljene direke. Takav način gradnje zvao se zalog.
Kuće su građene pri strani, tako da su ispod imale podrum, u koji se ulazilo neposredno sa vana.Podrum je bio obložen brvnima, a ako su podrumski zidovi bili od kamena, onda se to nazivala magaza. Na mnogim srpskim kućama bila je sa vana dograđena veranda. Uz pojedine kuće je bila dograđena i vodnica, mada je bilo uobičajenije da se ona podiže zasebno, a služila je za držanje posuda sa vodom.

Ranije su kuće bile pokrivane drvetom (daskom ili šindrom). Običan drveni krov mogao je da traje do 50 godina, a lučev i do 100 godina. U godinama pred Prvi svjetski rat počelo se sa pokrivanjem kuća crijepom. Osobenost je da kod Srba ovoga kraja tavan iznad sobe nije bio otvoren prema kući, iz praktičnog razloga da ne bi počadilo ono šta je na njemu bilo uspremljeno. Ognjište je obično bilo u ravni patosa, a u nekim kućama i izdignuto. Verige su visile na verižnjači, a na ognjištu su se nalazili tronogi sadžak i peka. Soba se odlikovala time što je imala zemljanu peć sa lončićima (furunu). Tu su i drveni sto i sinija sa stolicama ili stolićima, drveni krevet sa slamaricom i ponjavama. Pod je ponekad bio prekriven ponjavama, ali je u glavnom bio nepokriven.

Sporedne zgrade, vrlo raznovrsne namjene, su takođe građene od brvana i uglavnom su karakteristične po malim dimenzijama. Najpotrebnijom zgradom smatrale su se košare ili pojate, koje su pravljene usko i visoko. Građene su i na sprat, sa donjim odjeljenjem za stoku i gornjim za sijeno i drugu stočnu hranu.
U košarama je držana krupna stoka, a uz njih su obično podizane i sudurme, zgradice za sitniju stoku.
Važan objekat predstavljala je i udžera, brvnara u kojoj su čuvane haljine, kovčezi i druge potrebštine, a u njoj je ponekad bilo mjesta i za spavanje. Postojala je i posebna zgrada u kojoj je bio smješten stan (razboj), takozvani stanjak u kome su žene tkale.
U mlječaru se čuvalo mlijeko, sir, kajmak i ostali bijeli mrs. Pušnica ili sušara služila je sa sušenje voća. Bila je načinjena, takođe, od brvana, a iznutra je bila oblijepljena zemljom. Česta zgrada bila je i ambar, koji je služio za čuvanje žita u zrnu.

Dvorišta su ograđivana drvenim žiokama ili prošćem, a oko njih je svako domaćinstvo imalo i poveće imanje, što se održalo i do današnjih dana.

U ovom kraju bilo je mnogo vodenica, i to dvije vrste: mlin potočar i paočenik na rijekama Bosni, Krivaji i Spreči.

Narodna nošnja
Srpska nošnja Ozrena, Vozuće i Gostovića se veoma razlikuje od nošnje susjednih Srba. Ona je jedna od bitnih obilježja što ovu grupaciju čini posebnom i drugačijom. Karakteriše se jednostavnošću i odmjerenošću u detalju, u čemu je autentična i bliska duhu pravoslavlja.

Naročito zanimljiv detalj nošnje predstavljale su tkanice koje su cijenjene po bogatstvu i složenosti izrade. Isključivo su domaće izrade, a satkane na stanovima (razbojima). Gaće i košulje su bijele i kod muškaraca su bile veoma rijetku ukrašavane vezom, koje su od pasa na dole bile nabrane, pa se po boju nabora i cijenila njihova otmenost. Oboje su činjeni od pamuka ili lana, ručno satkanog. Preko košulje se nosio gunj ili džemadan, ranije napravljen od čohe, a kasnije (između dva rata) od sukna. Ako je služio kao "zborski" (svečani), po rubovima je bio ukrašavan crnim gajtanom.
Preko košulje se prepasavalo tkanicom, načinjenom u više boja na crnoj osnovi. Zimi su se preko gaća nosile čakšire od čohe ili sukna. Sukno se proizvodilo ručno, a bojilo (vranilo) bojom dobijenom iz kore jasena.

Primjetna je bila razlika između nošnje imućnih i siromašnih ozrenaca. Priča se da su Srbi ovoga kraja nosili i šalvare, ali samo u doba turske vladavine. Muškarci su još nosili opanke, torbicu i kapu. Torbica je izrađivana od vune, a imala je po sebi zadivljujuće lijepe šare. Služila je za nošenje sitnih potrebština. Izrađivane su od veće torbe od kostreti. Torbica je bila neizostavni dio narodne nošnje ovdašnjeg muškarca.

Od kapa se na muškarcu mogla vidjeti šubara, šajkača, a u novije vrijeme i kačket. U ranije vrijeme bio je običaj da i mlađi i stariji nose kapu, ali se kasnije mogla vidjeti samo na glavama starijih. Od opanaka je bilo dvije vrste; prvi su bili pašnjaci i oni su kupovani, a drugi su bili putravci, proizvedeni u domaćoj radinosti od goveđe kože. Ispod njih su nazuvani šareni priglavci, sapleteni od raznobojne vune.

Već početkom ovoga vijeka se na muškarcu moglo vidjeti ponešto od građanskih odijevnih stvari, sa čime je polako izčezavala narodna nošnja, da bi šezdesetih godina i potpuno iščezla.

Ženska nošnja je, takođe, po izgledu i načinu izvedbe slična muškoj. Glavni dio ženske nošnje činila je dugačka platnena haljina, ukrašena vezom oko rukava i kolijera, a ranije su bivale ukrašene i sedefićima. Tako je bilo do 1900. godine, a kasnije se na košuljama moglo primjetiti veoma malo veza.

I žene i djevojke su se opasivale tkanicama. Žensku nošnju je karakterisalo nošenje dviju pregača, kod udatih žena, a djevojke su obavezno nosile samo jednu. Prednja opregača (opreg) je prilično malih dimenzija, dok zadnja opregača (stragača) znatno duža od prednje i imala je dijagonalno zavrnut donji kraj, koji je potom pričvršćivan za gornju ivicu oprega. Pregače su se ukrašavale resama raznih boja, a kao i torbice, izrađivane su tehnikom ulaganja (šare su ulagane u osnovu, te su sabijano brdom, na stanu), glavna šara bila je romb, a ponekad i sasvim uprošteni cvijet.
Pred Drugi svjetski rat pregače su se počele izrađivati od industrijske vunice, tih godina, takođe nastaje stragača, a opregovi polako bivaju zamijenjeni keceljama.

Vozućke žene su izrađivale crnobijele opregove sa izuzetno rijetkim dodavanjem crvene boje. Žene oko manastira Ozren su nosile jeleke, načinjene od debljeg, crnog platna. Ljeti su preko košulje nosile haljetak, koji je po ivicama ukrašavan čohom i kadifom, po kojoj su izvođene šare od gajtana. Zimi se preko košulje nocila suknena haljina. Kod žena je bila crna, a kod djevojaka bijela, koje su, takođe niz prsa ukrašavane čojom i gajtanom. I žene i djevojke su na glavama nosile bijele marame, ukrašene jednostavnim, geometrijskim vezom, kojima su se na isti način povezivale. Na nogama su nošene bijele, vunene čarape, a preko njih šareni priglavci, na kojima je preovladavala tamno crvena boja. Opanci su bili "prijesni" to jest izrađivani su neštavljene, goveđe kože.

Ovako odjeveni, mladići i djevojke, u ruhu bjeline, uhvaćeni u kolo, opasivali bi svojom mladošću crkve i tu je dolazila do izražaja ljepota ove nošnje, ljepota, koja je cijelu godinu pripremana i čuvana samo za jednu priliku. Čuveni zbor je za Veliku Gospojinu, kod manastira Ozren, gdje se iz šire okoline znalo skupiti i do sto hiljada duša, čuven je još bio i zbor za Ognjenu Marinu u Tumarama, a značajno je pomenuti i zbor o Uskrsu kod manastira Vozuća, zbor na Pantelinu kod ruševina manastira Udrim, beglučku molitvu u Stogu, kao i mnoge druge.

Narodni običaji
Svi ozrenski običaji su vezani za crkvu i njene praznike. Običaj nad običajima u ovom kraju je slava. Bio je veoma udomaćen običaj da se prije slave postilo sedam dana, ako već sam praznik nije padao u post. Naročito se održavao takav post kod onih, koji su slavili Aranđelovdan ili Savindan. Nije bilo običaja da sveštenik pred slavu sveti vodicu.

Na slavu se pozivao bliži rod. Ako može, domaćin kuće bi pošao lično, na 15 dana prije slave, sa ploskom rakije da pozove kuma i bliže srodnike. Takvih nije bilo mnogo, te je ostajao do ruča kod onoga, koga je pozivao. Ostalima je na dan-dva prije slave slao dijete da ih podsjeti na nju. Kumovima i bližim srodnicima slalo se i "poštenje". Onima, koji nisu bili blizak rod, ono nije slato, već su pozivani samo usmeno. Na slavu su takođe dolazili i nepozvani. Gosti, koji su pozvani, donosili su "poštenje" domaćinu i ponešto od miloštvi svakom od ukućana. Gosti su dolazili na samu slavu, najkasnije do podneva. Domaćin bi ih dočekivao sa bocom i nalivenom čašom, a kada bi ušli u kuću, posjeo bi ih za sto i ponudio kafom. Ako je bilo dosta vremena do ručka, onda bi se ponudili mezom i rakijom. Trpeza se postavljala u najvećoj sobi, pod ikonom. Za čelo sofre je sjedio kum, jer se inače vodilo računa o tome ko će gdje sjesti.

Nekada se mnogo pazilo da se kolač razlomi do dvanaest sati, mada je u nekim mjestima lomljen tek pred veče, a u poslednje vrijeme uglavnom po podne (oko trinaest sati zimi ili oko petnaest sati ljeti). Prije se pred ručak svim gostima poljevalo da operu ruke, poslije toga se postavljala trpeza. Prvo se iznosi prekadnja i krsnica, a zatim pečenje ili posna hrana, ako praznik pada u post. Za Aranđelovdan ili Ilinu nije se spremala prekadnja, jer se u ovim krajevima vjeruje da su ovi sveci živi. Prekadnja se nosila prije slave u crkvu da se osvešta. Osveštana svijeća se palila uz prekadnju i krsnicu.
Kada bi se postavilo i upalila svijeća, svi bi poustajali i molili se Bogu, a prethodno bi se za trpezu stavljale tri čaše rakije. Kad se svršilo sa molitvom, svako bi uzeo po tri puta prekadnje, poslije se pristupalo lomljenju kolača, što je uglavnom obavljao kum sa nekim od prisutnih, koga izabere domaćin, i domaćin. Prvo se izljube, pošto popiju po čašu rakije, pa sva trojica okrenu tri puta krsni kolač, poslije toga ga lome kum i domaćin, a potom se još jednom lomio na četvrt, a zatim počinjala gozba.
Pjevali su se tropar i različite narodne pjesme. Gozba je trajala do kasno u noć. Samo su prijatelji i bliža rodbina ostajali na konaku. Još do novijih vremena se sačuvao običaj da se slavi tri dana; uoči slave, na dan slave i proispratnji. Ponegdje su bile uobičajene i preslave, ali njih su presluživale žene.

Neka vrsta zajedničke slave bile su Ljetnje molitve koje se pamte još od starina. One su održavane od Duhova do Male Gospojine. Poznate su bile one u Petrovu, Krtovi, Rosuljama, Sižju, Tumarama, Mramoru, Karačiću, Porječini i druge. Ranije je postojao običaj paljenja težačke svijeće, ali to pamte samo stariji. Poznate su takođe Zimske molitve, koje su se održavale na grobljima, za vrijeme trajanja zadušne sedmice. Tada se, ustvari, vršio pomen mrtvima u različitim mjestima u različite dane.

Uoči nedjelje po Nikoljdanu po ozrenskim, vozućkim i gostovićkim selima išle su vješalice, družine momaka i mlađih oženjenih ljudi. U većim selima su se dijelili u više grupa, pa su po dogovoru obilazili po jedan zaseok. Za sastanak poslije obilaska dogovorili bi neku kuću, za koju bi znali da će ih primiti. Noseći zvono i zvoneći, išli bi svakoj kući u selu. Pred zatvorenim vratima kuće oni bi otpjevali prigodnu, ali podužu pjesmu, a zatim bi domaćin otvarao vrata. Od ukućana bi tražili različite poklone i novac. Kada bi dobili prilog zvonili bi, zapjevali i odlazili. Usput bi, namaškareni, plašili djecu. U kući, gdje bi se sakupili, pogostili bi se onim ponudama, koje su dobili, a višak je obično ostavljen domaćinu kuće. Ranije bi od sakupljenog novca ostavljali nešto za crkvu. Ova zajednička večera je uz pjesmu trajala do kasno u noć. Običaj vješalica održava se i danas u gotovo neizmjenjivoj, prvoj formi.

Na Badnji dan rano donosi se badnjak od hrastova drveta, a uz njega i jedna grana, na kojoj ima lišća i koja se stavlja na kućni krov. Badnjak se izsiječe na tri dijela i ti dijelovi se uveče lože u vatru. Onaj, ko unosi badnjake, posipa žitom ukućane i oni njega.

Izjutra na Badnji dan peče se pečenica, koja se jede na Božić. Na Badnji dan žene ne obavljaju nikakav posao lupanjem. Pred zoru se naloži još drva na badnjak i onda ukućani prelaze tri puta preko tog ognja, da ne bi bolovali od vrućice preko godine.
Domaćin rano izjutra na Božić mijesi žitnicu, česnicu i božićni kolač (kovrtanj). U česnicu se stavlja novac. Na žitnicu se nožem povlače crtice, namijenjene pojedinim vrstama žita, a po tome, kako će izgledati poslije pečenja, gata se kako će koje žito roditi. Česnica se jede na Božić, a žitnica i božićni kolač na Mali Božić, za koji se ostavlja desna plećka pečenice. Jelo bi se u osvitak.
Sofra se postavljala na slamu, koja se sterala već na Badnje veče. Na sofru se stave hljebovi i tri svijeće u posudi sa žitom.
Još rano dolazi polaznik (položaj) koji baca nešto novaca na ognjište, udara badnjacima jedan od drugi da izbijaju varnice, što propraća blagosiljanjem. Polaznika bi postavljali za sofru i polivali ga vodom.
Za Mali Božić se sprema popara od žitnice i božićnog kolača, pojela bi se desna plećka i gatalo po njoj. Iza ručka bi se počistila i iznosila slama.
UVELIČAJ SLIKU Treba napomenuti da se za Badnje veče i izjutra na Božić služe orasi, suve šljive i med. Dok se za slavu sprema jedna obična ili trokraka svijeća, za Božić trebaju tri svijeće.
Ranije se stara slama iz postelje i jastuka, kao i za Božić rastrta slama, iznoslila o Malom Božiću na gumno, pa su se djeca po njoj tijerala. Slama se poslije kupila, nosila u voćnjak i stavljala u račve svake voćke. Istog dana u postelju se ulagala nova slama. Na Mali Božić se jede i glava od pečenice.
Na Lazaricu, rano ujutro, djeca bi uzimala gvozdenu peku i ključ kojim su udarali po njoj, pa tako obilazeći tri puta oko kuće i tora govorili: "Kuca, kuca Lazarica, bjež od kuće prganica, ubit će te obramica".

Na Veliki petak su se bojila jaja; jedno se bojilo prije sunca i ostavljalo za sledeći Uskrs. Na Usrks su djeca nosila ljusku od jaja, jer se to smatralo nekim sevapom.

Uoči Petrovdana se se sakupljala djeca po visovima i palila lilaljke (mahaljke). One su spremane od trešnjeve kore, koja se umetala u procjep kraćeg štapa.

Imena su se u ovom kraju uglavnom davala po djedovima i starijima, a nerijetko i po imenima svetaca.

Nekada je bio običaj da su se momci ženili veoma mladi, što je uglavnom činjeno radi nove radne snage. Samatrao se prestarjelim za ženidbu onaj, koji je odslužio vojni rok. Ranije su se smatrali bližim rodom sedmo, pa i deveto koljeno, a u novije vrijeme se uzimaju i do četvrtog koljena. Nekada je bilo i krađe djevojaka, ali to pamte samo stariji. Svadbe su se nekada pripremale pred Božićne poklade i po Božiću, a danas se na to više ne gleda.
Pred svatovima bi prvi išao čajo i uzvikivao "mašala". Čajo je bio okićen peškirima, orasima i lješnicima, čime su ga kitile nevjeste. U novije vrijeme se kitilo i košuljama i maramicama.
Kada je mlada dovođena u novi dom, još dok je na konju, davano joj je sito i zob, a ona je zob bacala preko sebe. U kući bi mladu tri puta obvodili oko ognjišta, dok ga je mlada u međuvremenu darivala. Gosti su donosili darove, a čajo izvikivao ko je šta donio. Ako neko nije imao ništa da donese, on bi i njegovo ime po dobru pomenuo. Čajo je na nadžaku (kasnije na štapu) nosio živoga pijetla. Svadba bi trajala cijeli dan, a uveče bi se nastavila igrankom uz pjesmu i kolo. Nevjeste su se u novoj kući zvale po imenu muža (Siminica, Petrovica ...), po selu iz kog su dovedene (Bjelopoljka, Grabovička ...) ili po rodu iz kojeg dolaze (Stanojevićka, Panićka ...).
Usjekovanje je svakog 11. septembra. Tada Ozrenci izlaze na Gostilj (jedan od vrhova Ozrena) i beru čajeve, od kojih je najpoznatiji čaj od trave Ive. Već je postala tradicija, da na taj dan na Gostilj izađu žene iz kola Srpskih sestara iz Boljanića i sa svježe skuvanim čajem dočekuju sve one, koji dođu na Usjekovanje.